Povijest otoka
Cresko-lošinjsko otočje zajedničkim imenom Apsyrtides nazvano je još u antičko doba, prema legendi o mitskom junaku Apsyrtu. Otoci Cres i Lošinj su u svojoj davnoj prošlosti činili cjelinu, ali su zbog potreba trgovine i Jantarskog puta razdvojeni umjetno prokopanim kanalom kod Osora. Najstarija naselja na otocima (Lubenice, Osor, Beli) pamte povijest dužu od 4000 godina, a rimski grad Osor bio je sjedište biskupije u IX. stoljeću.
Krajem 14. stoljeća u isto vrijeme nastaju Velo i Malo Selo, danas poznati kao Veli i Mali Lošinj. Naselja su se počela razvijati oko prvih romaničkih crkvica, sv. Nikole u Velom i sv. Martina u Malom Lošinju, te postupno širiti prema suprotnim zaljevima. Procvat gospodarskih grana poput pomorstva i brodogradnje u 17. stoljeću doprinosi i izgradnji privatnih i javnih zdanja.
Gotovo nenastanjen do sredine 13. stoljeća, Lošinj se do 19. stoljeća razvio u jednu od vodećih regionalnih pomorskih sila, a grad Mali Lošinj, iza Trsta, u drugu najvažniju luku na Jadranu. Lošinjani su bili cijenjeni po svojoj vještini izrade jedrenjaka, ali i kao najbolji pomorci na Mediteranu. Upravo u tom razdoblju definiran je arhitektonski izgled centra Malog Lošinja koji je gotovo nepromijenjen ostao i do danas. Mjesto Mali Lošinj imalo je u 19. stoljeću šest brodogradilišta. Zahvaljujući njima, Mali Lošinj postao je europska brodograđevna i brodarska sila – brojem izgrađenih jedrenjaka duge plovidbe uzdigao se jedno vrijeme u austro-ugarskoj brodogradnji na drugo mjesto. Lošinjsko brodarstvo imalo je u drugoj polovini 19. stoljeća gotovo 150 jedrenjaka. Plovidba na jedra dostigla je vrhunac između 1855. i 1870., kada na lošinjskim jedrenjacima plovi 1.400 kapetana i mornara. Među najpoznatijim su lošinjskim brodograditeljima i brodarima obitelji Katarinich, Tarabochia, Martinolich (budući osnivači brodogradilišta u Monfalconeu), Cosulich (današnji vlasnici brodarske tvrtke u Trstu).
Počeci turizma sežu u 1885. godinu kada se kao prvotni oblik turizma na otoku pojavio zdravstveni turizam. 21. siječnja 1885. godine registriran je prvi turist ovog otoka. Zahvaljujući izuzetnim karakteristikama klime Lošinj je 1892. proglašen klimatskim lječilištem, ukazom Ministarstva zdravstva Austro-ugarske monarhije. Lošinj je postao jedno od omiljenih odmorišnih destinacija Austro - ugarske aristokracije koja je na otoku izgradila brojne vile i ljetnikovce koje ga i danas krase.
Ljetni se turizam sve se više počeo razvijati na Lošinju poslije 1905. g. kada su izgrađena kupališta, hoteli i pansioni na Čikatu. Predio Čikat je već tada bio ogrnut gustom šumom, izgrađenim obalnim šetalištem (6 km) te čitavom mrežom šetališnih putova (17 km).
I danas je Lošinj poznat kao klimatsko lječilište u liječenju bolesti dišnih putova i alergija. Otok je idealan za tjelesni i duševni oporavak, osobito u zimskim, proljetnim i jesenskim mjesecima, te se s ponosom predstavlja kao otok vitalnosti.
